Većinu roditelja zabrinjava činjenica da njihovo radoznalo dijete, prepuno pitanja, polaskom u školu postaje nezainteresovano i mrzi učiti.
Čest problem je što su ocjene postale same sebi cilj i to cilj koji nije djetetov, već roditeljski, tako da dijete nema osjećaj da uči zbog sebe i postiže nešto za sebe, već da je to nešto što odrađuje za roditelje. Vrlo često svu odgovornost za učenje i školski uspjeh roditelji, osobito tokom osnovne škole, preuzmu na sebe, tako da dijete sve manje brine i razmišlja o školi, poučeno iskustvom – da to zapravo i nije njegova/njena briga i da će roditelji reagovati.
Ako imate ove probleme, pedagozi poručuju slijedeće stvari:
Odgovornost za učenje je na djetetu
Roditelji trebaju postepeno, u skladu s uzrastom djeteta, njemu prepuštati odgovornost za školu. Važno je da roditelj ima na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s djetetom. Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije i razgovora koji djetetu ne ubija volju za učenjem već djeluje motivirajuće.
Kako da dijete samo nauči čitati?
Ovo bi vaše dijete trebalo znati prije polaska u osnovnu školu
Slušanje umjesto prigovaranja i stalnih savjeta
Vrlo česta, iako dobronamjerna, greška roditelja je konstantno ispravljanje, prigovaranje djetetu i dijeljenje savjeta na svakom koraku. To ometa komunikaciju na svim poljima, no vezano za školu i učenje djeca se uče da ne mogu sama riješiti problem, da to za njega/nju čine mama i tata i da je najbolje ako samo poslušaju što im je rečeno. Slušanje djeteta pretpostavlja da ne prilazimo tražeći kvar koji treba otkloniti, već sa pravim interesom, dajući djetetu priliku da ispriča što mu je bitno, a s ciljem da čujemo kako se dijete osjeća, što ono želi i kako mu možemo pomoći da samo riješi problem.
Vrlo je važno pitati dijete što želi od nas, kakvu pomoć očekuje, te procijeniti koji dio ono može samo, a gdje mi moramo uskočiti. Cilj roditeljstva je osposobiti dijete da postane samostalna odrasla osoba, a dio toga je i samostalnost u školi, bilo po pitanju učenja i brige za svoj uspjeh, tako i po pitanju odnosa s vršnjacima i učiteljima.
Podržavati, ohrabrivati, poštovati
Dijete je potrebno podržavati, ohrabrivati, poštovati i vjerovati u njegove sposobnosti da će samo savladati probleme i uspjeti u onom što želi. Više razumijevanja u razgovoru, tolerancija na pogreške, usmjerenost na dijete, a ne na svoje osjećaje – važni su za djetetovu motivaciju za daljnji rad. Djetetu je za savladavanje novog potrebna podrška i ohrabrenje te povjerenje da ono to može. Često se pomoć sastoji samo u tome da saslušamo dječju jadikovku, pitamo kako se osjeća i što bi mu moglo pomoći te na kraju pustimo da se dalje “pati” sa svojim gradivom – jer je to sve što dijete treba od nas.
Ovo su najčešći strahovi kod djece
Realnost, a ne perfekcionizam
Dijete koje ima dojam da nikad nije dovoljno dobro, da je četvorka loša ocjena i “Zašto nisi dobila 5, tako ti je malo falilo?” završi ili kao perfekcionist ili potpuno demotivisano za učenje i rad – jer “ionako neće biti dovoljno dobro”. Iako su perfekcionisti često uspješni u školi, to nije dobar izbor, jer ni s jednim svojim uspjehom nisu zadovoljni – jer nikad nije savršeno, a perfekcionizam je karakteristika koja često vodi u kasnijem životu prema depresiji.
Dajte mu alate da pomogne sebi
Na ovaj način će dijete naučiti da je učenje proces u kojem može osjetiti interes, znatiželju, užitak otkrivanja nepoznatog i uspjeh. Sve to dijete gubi ako mu se serviraju gotova rješenja. Uspjeh više nije djetetov, već roditeljski, a djetetu samo ostaje frustracija i osjećaj nekompetentnosti. Pri pomaganju djetetu važno je da roditelj zna za koga to radi. Vrlo se često takva pomoć svede na roditeljsku demonstraciju znanja ili čak na dvoboj znanja između dva roditelja – ko je u pravu i čiji način rješavanja je ispravan.
Ovo je pravilna prehrana za školarca
Vodite primjerom
Djeca koja vole učiti obično žive u domovima u kojima se znanje cijeni, u kojima roditelji dopuštaju pitanja, različita mišljenja i intelektualne rasprave. Takvi roditelji vole kad dijete traži odgovore, traži objašnjenja, daje svoje, drugačije mišljenje. Oni znaju razlikovati raspravu od svađe i cijene dobar argument bilo da su ga sami smislili ili da je stigao od djeteta. Oni s djecom rado obilaze muzeje, galerije, zoološki i botanički vrt, te druga mjesta na kojima se mogu saznati nove stvari. Djeca rastu uz intelektualno stimulirajuću okolinu.
Nakon Skandinavije, najsretniju djecu vaspita Holandija
Zdrave radne navike
S radnim navikama se niko nije rodio. Djetetu treba pomoći da ustali svoje vrijeme za učenje, treba imati mjesto za učenje, da usvoji ritam rada s više kratkih pauza, te da se nagrađuje nakon obavljenog posla – izlaskom van s prijateljima, igranjem video igrica, odlaskom u kino ili zabavom s roditeljima. Navika ponavljanja nakon škole i svakodnevnog učenja po malo pomaže da dijete ostane uspješno u školi i kada gradivo postane teže i obimnije, a ispitivanje u školi rjeđe.
Učenje sa razumijevanjem
Potičite dijete da postavlja pitanja zašto je to tako, kako je do toga došlo i da nađe smisao u onom što uči. Treba im pomoći da nađu korisnost onog što uče, kakve to ima veze sa drugim već naučenim gradivom, kakve veze ima sa svakodnevnim iskustvom.
Ne privlačite pažnju ocjenama
Važno je da djeca redovno uživaju u društvu i pažnji roditelja. Zbog prezaposlenosti, pritiska drugih obveza, ali i dojma da su djeca već velika i da mogu sama, roditelji često nemaju naviku druženja sa svojim djetetom. Dijete može puno toga samo ali mu opet nedostaje roditeljska pažnja pa, kad dobije lošu ocjenu, osjeti puno roditeljske pažnje bilo da je ona pozitivna (u smislu brige i pomoći) ili negativna (u smislu kritikovanja, prigovaranja i tjeranja da pojačano radi te kontrolisanja).
Škola nije sve u životu
Česta greška roditelja je da školi daju prevelik značaj. Djecu svakodnevno pitaju što je bilo u školi, ali odgovori koje traže su isključivo usmjereni na ocjene i postignuće. A u školi se događa još puno toga, prijatelji, zaljubljivanja, odnosi s učiteljima, zanimljivi ili dosadni časovi. Održati odnos povjerenja s djetetom, vođenje povremenih i naoko beznačajnih razgovora o igricama ili kasnije muzici i filmovima su put za zadržavanje povjerenja koje će pomoći da dijete dođe i kad bude trebalo “ozbiljan” razgovor ili pomoć kad je u problemima. Slušajući te “obične” teme pokazujemo djetetu da nam je stalo do njega i ono tako doživljava da je vrijedno i da je roditelj zainteresiran za njega/nju te će imati povjerenja i doći po pomoć kad bude stvarno važno.