Savremene mame i tate počinju sa razvojem svojih mališana od pelena, ali ispostavilo se da to nije sasvim ispravno. Mnogo je važnije dobro iskoristiti resurse koje imamo.
Psiholingvista, neurobiolog, profesor na Petrogradskom državnom univerzitetu, gostujući predavač na američkim i vodećim zapadnim fakultetima, vrhunski naučnik Tatjana Vladimirovna Černigovska u svom predavanju “Кako naučiti mozak da uči” govori o tome zašto dječaci i djevojčice uče na različite načine i o tajnama koje će proces učenja učiniti lakšim i razumljivijim.
Za djecu je veoma važno da počnu da uče na vrijeme. Glavna muka današnjeg djeteta je u sujetnim roditeljima. Кad mi kažu: “Ja sam svoga sina počeo da učim da čita sa dvije godine”, odgovorim: “Budalaština!” Čemu to? Sa dvije godine on ne može to da radi. Njagov mozak nije spreman za to. Ako ga izdresirate, on će, naravno, čitati, možda čak i pisati, ali naš zadatak nije to.
Brzina razvoja kod djece je vrlo neujednačena. Postoji termin “uzrast zrelosti za školu”. Radi se o ovome: jedno dijete ima sedam godina, i drugo dijete ima sedam godina, ali jedno ide u školu, jer je njegov mozak za to spreman, a drugo treba da se još godinu igra kod kuće s medom, pa tek onda da sjedne u školsku klupu.
Prema zvaničnim podacima, više od 40% naše dece ima poteškoće sa čitanjem i pisanjem kad završe četvrti razred. Čak i u sedmom razredu ima učenika koji slabo čitaju. Кod takve djece sav kognitivni kapacitet mozga se troši na savladavanje slova. Stoga, čak i kada pročita tekst, dijete nije razumjelo njegov smisao, a svako pitanje u vezi s temom samo ga zbunjuje.
“Ako kod djeteta ne razvijete sitnu motoriku, nemojte se poslije žaliti da mu ne radi mozak.”
Razvijajte sitnu motoriku
Nalazimo se na prelazu između čovjeka koji je pisao krasnopisom i čitao obične knjige, i čovjeka koja čita hipertekst, uopšte ne zna da piše, čak sve manje i kuca tekstove, barata ikonicama. Važno je razumjeti da je to drugi čovek i da ima drugačiji mozak. Nama odraslima taj drugi mozak se dopada i sigurni smo da u tome nema nikakve opasnosti. Ali ima. Ako malo dijete, kad krene u školu, ne uči da piše, vježbajući fine, filigranske pokrete olovke, ako u vrtiću ništa ne vaja, ne reže makazama, ne prebira perle – njegova sitna motorika ostaje nerazvijena. A upravo to utiče na funkciju govora. Ako kod deteta ne razvijete sitnu motoriku, nemojte se poslije žaliti da mu ne radi mozak.
Slušajte muziku i naučite djecu da to rade
Savremene neuronauke aktivno proučavaju mozak u trenutku kada na njega djeluje muzika. Sada znamo da kada je muzika prisutna u ranom dobu čovjekovog razvoja, to u velikoj mjeri utiče na strukturu i kvalitet neuronske mreže. Кada opažamo govor, odvija se vrlo složena obrada fizičkog signala. Decibeli, intervali udaraju u naše uho, ali to je sve fizika. Uho sluša, a mozak čuje. Učeći se muzici, dijete se navikava da obraća pažnju na detalje, razlikuje zvukove i dužine. E, baš tada se formira najfinija neuronska mreža.
Nisu svi ljudi na našoj planeti geniji. Ako dijete ima loše gene, onda se tu ništa ne može. Ali čak i ako su geni dobri, to nije dovoljno. Isto tako, dijete može da naslijedi brilijantan mozak, ali ne bude li se razvijao, formirao, brusio, glačao – nikakva vajda, propašće. Mozak se ukiseli ako nema kognitivnog opterećenja. Ako legnete na krevet i ležite tako šest mjeseci, više nećete moći da ustanete. Isto to se događa s mozgom.
“Mislim da je svakom čovjeku jasno da bi Šekspir, Mocart, Puškin, Brodski i drugi izvanredni umjetnici pali na jedinstvenom državnom završnom ispitu. Pali bi i na IQ testu. Šta nam to govori? Samo to da IQ nema nikakvog značaja, jer niko ko nije sišao s uma ne sumnja u Mocartovu genijalnost.”
Ne pripremajte djecu samo za prijemni ispit
Ima jedna karikatura koja prikazuje životinje koje moraju da se popenju na drvo: majmun, riba i slon. Različita bića, od kojih neka u principu ne mogu da se popnu na drvo, međutim, to je upravo slika onog što nam nudi savremeni obrazovni sistem u vidu predmeta kojim se posebno ponosimo – Jedinstvenog državnog ispita (objedinjen maturski i prijemni ispit za fakultete u Rusiji na kome se polaže 11 predmeta. Pošto je ispit izrazite složenosti, učenici se pripremaju po nekoliko godina – nap. prev.)
Smatram da je to vrlo štetno. Naravno, ako želimo da pripremimo za život ljude koji će raditi na fabričkoj traci, onda ovakav sistem sigurno odgovara. Ali onda moramo reći: to je to, stavljamo tačku na razvoj naše civilizacije.
Održavaćemo Veneciju što je duže moguće da se ne potopi, a novo nam ne treba ništa, ima dovoljno remek-djela, nema više gdje da se stave. Ali ako želimo da odgajamo stvaraoce, onda je ovaj sistem najgore što se moglo smisliti.
Sa dječacima se razgovara kratko i konkretno. Da bi pokazali svoj maksimum, moraju biti uključeni u energične aktivnosti, jednostavno ne mogu sjediti mirno. Imaju toliko energije da je najbolje što se može učiniti – usmjeriti je u miran kanal, dati joj ventil i to za vrijeme časa. Ne zatvarajte ih u skučen zatvoreni prostor, dajte im prostora i mogućnost za kretanje. Pored toga, dječacima treba postavljati što više realnih zadataka, smišljati takmičenja, a manje davati dosadnih pisanih zadataka, od njih nemaju nikakve koristi. I još ih treba obavezno pohvaliti za svaku sitnicu. I evo još jedne zanimljive činjenice: ispostavilo se da dječaci treba da uče u hladnijim prostorijama nego djevojčice, inače će vam jednostavno zaspati na času.
Djevojčice pak vole da rade u grupi, potreban im je kontakt. Gledaju se u oči i vole da pomognu učitelju. Ovo je veoma važno: djevojčice ne bi trebalo štititi od padova i prljanja, treba da upoznaju “kontrolisani rizik”. Ako se našla u situaciji da padne, neka padne i naučiće da se sljedeći put snađe.
Rano učenje – apsolutna besmislica
Devojčice ne vole oštre, glasne razgovore, ali im je potrebna stalna emocionalna uključenost, vole svijet u boji, pa učionica treba da bude šarena.
“Pažljiv individualni pristup može od dvojkaša napraviti odlikaša. Nisu svi loši đaci zaista loši đaci, neki od njih su Leonardo da Vinči, koji će zauvek propasti zahvaljujući brilijantnim naporima svojih učitelja.”
Pravite pauze
Obično se smatra da ako dijete u procesu učenja nešto zaboravi – to nije dobro, ako je rasijano – ne valja, pravi pauze – isto ne valja, a ako zaspi – noćna mora. Ništa od toga nije istina. Sve te pauze nisu prepreka za pamćenje gradiva i obradu informacija, već naprotiv, pomažu. Omogućuju mozgu da skladišti, usvoji primljene informacije. Najbolje što možemo učiniti ako treba nešto hitno naučiti za sutra jeste da to odmah pročitamo i brzo legnemo da spavamo. Glavni rad mozga odvija se dok spavamo.
“Da bi informacije dospjele u dugoročnu memoriju, potrebni su vrijeme i određeni hemijski procesi koji se dešavaju samo u snu.”
Stalni stres zbog toga što niste nešto stigli, nešto vam nije pošlo za rukom, opet se potkrala greška, ništa ne ide – to je najgore što možete sebi učiniti. Ne treba se bojati grešaka. Da biste olakšali učenje, morate shvatiti da se učenje odvija uvijek, a ne samo za radnim stolom. Ako čovjek sjedi za stolom i pretvara se da uči, od toga nema nikakve koristi.