Jedan od 10 najčešćih korištenih sastojaka u industriji prerađene hrane je soja lecitin. Ako čitate deklaracije na proizvodima vjerovatno ste nebrojeno puta naišli na sastojak pod nazivom sojin lecitin.
Sojin lecitin je aditiv (E322) koji služi za spajanje inače nespojivih jedinjenja, npr. vode i ulja. Koristi se jako puno u prehrambenoj industriji i to, nažalost, najčešće u proizvodima koje konzumiraju djeca. Najčešće ih u djeci zanimljivim slatkišima. Nalazimo je u čokoladicama, bombonima, keksu.
Često se koristi kod proizvodnje čokolade jer sprečava izdvajanje masti od ostatka proizvoda. Najveća kontraverza koja prati ovaj aditiv jeste činjenica da se dobija iz soje, a soja je jedna od prvih namirnica koje su počele da se genetski modifikuju.
Čak i kada bismo bili sigurni da je sojin lecitin koji jedemo dobiven iz organske i GMO ne tretirane soje ostaje drugi problem a to je da se lecitin u 90 % sličajeva izdvaja iz fermentisane soje.
Jedini proizvodi u kojima se koristi lecitin nefermentisane soje su sojino mlijeko i tofu sir.
Fermentacija soje povećava volumen biljke i još generiše mnoge toksine štetne za ljudski organizam.
Još jedan problem koji sa sobom nosi upotreba soje jeste činjenica da se prilikom uzgajanja soja uvijek tretira pesticidima. Oni ostaju u biljci i poslije obrade, i oni su, zapravo, uzročnici takozvane alergije na soju, koja se najčešće manifestuje glavoboljom, mučninom i povraćanjem ili čak osipom i crvenilom na koži.
Međutim, vjerovatno najgore svojstvo sojinog lecitina je djelovanje na organizam na isti način na koji djeluje hormon estrogen.
Soja sadrži više fitinske kiseline od bilo koje druge žitarice ili mahunarke. Problem kod fitinske kiseline je što ona sprečava apsorpciju svih minerala, a posebno kalcijuma, a minerlani deficit je uzrok mnogih bolesti za koje se navodno još pouzdano ne zna kako nastaju.
Link na tekst: Fitinska kiselina