Kako bi se oporavile nakon poroda, novopečene mame trebaju odmor, ali ih plač bebe često budi više puta tokom noći. Stručnjaci tvrde da nema razloga za brigu i da neprekidan plač može biti znak da je beba pametna.
Peter Fleming, profesor zdravlja dojenčadi i razvojne psihologije na Sveučilištu u Bristolu kaže da postoji veza između vrlo visokog nivoa razvojnih i intelektualnih postignuća i nespavanja tokom noći.
- “Dojenčad biološki ne može spavati duže vrijeme. Jednostavno, to nije dobro za njih i nema apsolutno nikakvih dokaza da beba ima koristi od dužeg i dosljednog spavanja. To možda nije ono što bi većina roditelja željela čuti”, kaže Fleming.
Kaže kako, uobičajeno, bebe vole spavati tokom dana, a od 18 sati do ponoći je vrijeme kada će najviše željeti biti budne. Zapravo, biološki je to velika prednost jer će u to doba dana imati više pažnje roditelja nego u bilo koje drugo doba dana. S biološke tačke gledišta ono što beba radi je sasvim normalno i razumno.
Nekoliko je drugih studija pokazalo da ako se beba budi po noći i roditelji su uvijek tu uz nju da zadovolje sve njene potrebe, beba će kasnije u životu izrasti u osobu manje sklonu depresijama te s većom sklonošću ka empatiji, samokontroli, boljim kognitivnim vještinama, te boljoj razini svijesti.
U kojem položaju beba smije spavati?
Zašto se bebe bore protiv sna?
Šta ako beba ima zatvor?
Američka akademija za medicinu spavanja (AASM) navodi da postoji preporučena količina sna (uključujući drijemanje) za djecu po dobi:
Dojenčad (4 mjeseca do 12 mjeseci) – 12 do 16 sati na dan
Djeca (1 do 2 godine) – 11 do 14 sati na dan
Djeca (3 do 5 godina) – 10 do 13 sati na dan
Djeca (6 do 12 godina) – 9 do 12 sati na dan
AASM tvrdi da adekvatan san koristi djeci emocionalno i fizički, te pomaže poboljšati njihovu pažnju, pamćenje i vještine učenja. Fleming je dodao da bi bebe trebale ostati blizu svojih roditelja sve vrijeme, čak i tokom spavanja.
- “Ako se vratimo u evolucijsku povijest ljudi, bebe su sve svoje vrijeme provodile u bliskom i kontinuiranom kontaktu sa svojom mamom. Spavaju kada trebaju spavati, a budne su kada trebaju biti budne, ali su stalno s majkom i to olakšava dojenje.”
Fleming kaže da je zajedničko spavanje zapravo poželjnoo jer dokazi sugerišu da su rizici od sindroma iznenadne smrti dojenčadi veći kod beba koje spavaju u odvojenim sobama.
Istraživanje profesora Fleminga o sindromu iznenadne smrti dojenčadi (SIDS) iz 1980-ih je pomoglo u dramatičnom smanjenju broja slučajeva smrti u Ujedinjenom Kraljevstvu. U ažuriranim preporukama za sigurno okruženje za spavanje dojenčadi iz 2016, Američka pedijatrijska akademija (AAP) tvrdi da bi “dojenčad trebala spavati u roditeljskoj sobi, blizu kreveta roditelja, ali na zasebnoj površini dizajniranoj za dojenčad, idealno tokom prve godine života, a najmanje tokom prvih šest mjeseci.” AAP također preporučuje uklanjanje mekanih predmeta i posteljine iz djetetova krevetića, te izbjegavanje korištenja dječjih klinova i pozicionera za bebe, koji nisu u skladu s preporukama za siguran san.