U današnje vrijeme nije rijetko odgajati dijete u strahu. Okruženi medijima i svim pričama koje oni serviraju o Koroni, djeca u vrtiću imaju posebne uvjete funkcionisanja i rada baš kao i djeca u školi.
Sve su to svojevrsni strahovi koji bi trebali uticati na djecu, no nekako praksa više pokazuje kako taj kolektivni strah više osjećaju roditelji nego sama djeca.
Naime, djeci mlađe dobi su najveći autoriteti njihovi roditelji. Ono što oni rade, dijete kopira i smatra normalnim, kao što ne prihvataju ono protiv čega se roditelji bune.
Ono osjeća roditeljski strah. Zato promatra roditelja i uči kako se sa njim nositi. Djeca su vrlo fleksibilna. Ako vide da se roditelj dobro nosi sa strahom, prihvataju ga i oni. Ako vide da roditelj paniči, onda i njima strah postaje problem.
Osim toga, dijete do 6 godine osjeća emocionalno stanje roditelja. Strah je vrlo intenzivna emocija. Tako dijete osjeća emocionalno stanje roditelja iako se roditelj trudi sakriti svoje stanje i ne ga istinski pokazivati pred djetetom. Zbog toga se ponaša u strahu – češće je nervozno, plače, ne može spavati, češće vas zove, ne usudi se isprobavati neke nove situacije, nesigurno je, traži da ste blizu i slične situacije.
Iako roditelj ima strah od korone, a ne samo dijete, ono ga u ponašanju pokazuje u svakodnevnim situacijama. Možda očekujete da će se bojati korone, no ona djetetu puno ne znači ako ne pričate o tome. Više mu znači stanje roditelja koje dijete detektira u strahu. Ne zna dijete zbog čega je prisutan strah. No, kod njega se manifestira kao osjećaj da će izgubiti roditelja pa se maleni počne bojati za vas.
Ne skrivajte emocije od djece jer će ih oni ionako „očitati“. Objasnite djetetu što se dešava, na neki njemu prihvatljiv način, kroz priče ili razgovor, samo ga ne ostavljajte da samo smišlja zbog čega osjećate paniku, nemir i nelagodu.
Djeca nemaju dovoljno životnog iskustva pa kada osjete strah kod roditelja, prvo što im pada na pamet je da će ostati bez vas, jer je to njihov najveći strah. Zato se „zalijepe“ za vas, stalno vas traže i trebaju, češće zovu i pitaju jer se boje da se nećete vratiti.
Kada roditelj primijeti promjenu u ponašanju djeteta važno je da što prije kaže kako se sam osjeća. Teško će dijete znati izraziti svoje emocije, jer sve svrstava u kategoriju – bojim se za tebe, da te ne izgubim. To je djetetu definicija straha u počecima. Kasnije proširuje iskustvo i na druge događaje no tada će vam već ispričati što ga muči.
Ne potcjenjujte sposobnosti djeteta samo zato što je po vašem mišljenju premalo da bi razumjelo neke stvari. Osjeća puno, no ima problem s razumijevanjem te treba vaše dodatno pojašnjenje. U suprotnom će razvijati sve veći strah a u ponašanju djeteta će doći do promjena. Vama neće biti jasno zašto se dijete drugačije ponaša, a njemu zašto vi skrivate od njega.
Komunikacija je uvijek lijek za sve. Bitno je spustiti se na nivo djeteta svojim rječnikom kako bi dijete shvatilo o čemu pričate, riječi su Anite Vadas, savjetnice za roditejstvo.