Narodni običaji stvarani su osluškivanjem prirode i svijeta oko nas, pa uvijek pred kraj zime očekujemo džemre (što na turskom jeziku znači “talas”), koje označava udar ili zračnu struju koja dovodi do postepenog popuštanja hladnoće.
Za džemre se kaže da “pada ili puca” i to tri puta, najavljujući proljeće. Pod uticajem topline Sunca i njegovih talasa u zraku, u vodi i zemlji, vraća se život, izbijaju pupoljci na drveću, cvjetaju ljubičice, visibabe, jagorčevina…Svako od njih potraje sedam dana koliko je potrebno da razbudi snagu prirode.
Sva tri “udare”, jedno za drugim, u zadnjoj dekadi februara i početkom marta. Prvo udari u zrak, 19. februara i tad se osjetno povisi temperatura zraka. Obično zapuše jugo i naglo otopli, zaustavljajući temperaturne minuse.
Drugo džemre udari 26. februara, ali ovaj put u vodu. Njegova snaga je u tome da spriječi zamrzavanje vode.
Zadnje, treće džemre, udari početkom marta, tačnije 5.marta, u zemlju, koja tada otopli, postane pogodna za prvu sjetvu i tada se na njoj može sjediti.
Narod pazi na prvo džemre kako bi iskoristio bar djelić te prirodne snage. Kad džemre udari u zrak narod narezuje žile i počinje se i sa obrezivanjem i kalamljenjem voća i grožđa.
Nakon džemreta počinju babine huke koje, po legendi, traju “od pola devete do po desete” hefte poslije Božića (10-17. mart).
Za vrijeme Babinih huka, u jednom danu se više puta izmijeni sunce, kiša, snijeg, pa kiša i snijeg zajedno i tako po cijeli dan dok traju, a sve je to praćeno jakim vjetrom.
To je vrijeme kada se proljeće bori sa zimom.